Verba dare ventis...Ozbiljno, naivno, iskreno
Na "mostarskoj aveniji" u jednom od stanova zivi neugledan, krezav i odrpan otac koji je posve lisen crte koja se tice "ocevih stvari". Zena mu je jedno vrijeme radila u obliznjoj kafani, tek nekoliko stopa od ulaza zgrade. Jedno vrijeme je tu uspjevala pronaci musterije i ugostiti ih onako kako samo zena zna. Sav dobiveni novac bi trosila na oralnu satisfakciju, ali nije rijec o hrani. Njih dvoje su se znali cesto pomlatiti u javnosti, ali savrseno su se slozili oko izuma jednog profitabilnog i paklenog zanata. Povremeno bi iznajmljivali svoje dvoje od troje djece starijoj gospodi, a najcesce je u zizi bio njihov maloljetni sin.
"Brizni otac" bi cekao malo dalje od auta, njegov sincic umjesto igara s auticima, loptom ili sa vrsnjacima bi se poiigravao sa visuljkom nekog ofucanog, pokondirenog cikice..U medjuvremenu, ostale dvie djevojcice nisu bile zakinute za obavljanje duznosti. Njih bi poslali po (ne)namirnice bez ijedne novcanice, a one se ne bi smjele vracati sve dok ne isprose i ne izmole naruceno. Bezbroj puta sam se srela sa strahom i bezivotnosti njihovih ociju. U sitnim satima, dok ostala djeca spavaju, oni lutaju. Znaju da se ne smiju vratiti kuci sve dok ne ispune naredjeno..znaju da ih ceka kaznjavanje najstarijom metodom..a kad ih priupitate i pokusate pricati sa
njima, rijetko mozete cuti od njih detalje ili poziv u pomoc..Kao da su pomireni sa svojom sudbinom..Ljudi o njihovoj situaciji znaju pricati izmedju sebe..Sjede, tuguju, prepricavaju, razmisljaju, sazaljevaju i ponekad tutnu koju marku.
Jednog groznog dana umjesto razmisljanja uzmem telefon i okrenem "socijalni rad", ispricam im ono sto je ocito vec svima.
Receno mi je i jos vise od onoga sto znam, savrseno su baratali cinjenicama o zivotu ove djece, ove obitelji, bez ikakve jasne namjere o pomoci..Ova djeca su potpuno zanemarena..Kako im pomoci?
Kako zatomiti osjecaje i ostati ravnodusan na oca i majku koji imaju kmetove modernog doba umjesto djece? kako zatomiti i PRODUKTIVNO izbaciti gnjev usmjeren prema drzavnim institucijama koje nista ne poduzimaju?
Pisem o sadasnjosti u proslom vremenu, jer me jucerasnji incident podsjetio na zabacene osjecaje.
Zena srednjih godina u trgovackom centru koji vrvi ljudima u ovo predbozicno shopingholicarsko vrijeme je osamarila svoju djevojcicu. Uzrok ne znam, ali posljedica je tacna kao svicarski sat , mada bi vjerodostojnije bilo reci danski sat. Jedan od prodavacica je odmah dotrcala, a iza nje je isao stereotip utjerivaca reda - ogromni muskarac..Ona je uzela djete u narucje, a on je grubo uhvatio majku djeteta pod ruku..Na njenom licu se mogla vidjeti uplasenost i uznemirenost..Znala je da dolaze da spase njeno dijete od nje same..to sam znala i ja jer Danska sluzba za zastitu djece se pojavila za nesto manje od pet minuta..nevjerovatno..Cijena jednog samara se ovdje skupo placa..Sasvim "jednostavno"..Sada ona vise nema nikakvog prava na svoje dijete..Raspitala sam se i kazu da mozda nakon niza raznoraznih edukacija i kognitivno-bihejvioralnih terapija postoji mogucnost da se ponovno sretnu..
Kako god da bude, mislim da je ova majka stavila veliki pecat na svoj obiteljski zivot..
Pomislim, bi li sa takvim strogim mjerama kod nas bilo manjeg broja djece odgojenog batinama ili bi se povecao broj ocajnih roditelja bez djece? Ili bi mozda nedostatak obiteljskog nasilja izrodio novu, tajnu ili javnu vrstu zl(ostavljaca)?
O viziji sretne djece sa mostarske avenije jos sanjarim. Kontrast ove dvije price je moj san podigao na nedostizni nivo, ali mi je on jos uvijek blizak, bas kao i u minulo doba djetinjstva.
Sretan rodjendan papa.. Za mene si neizmjerno visi od zaborava, a beskrajno visi od prolaznosti.
Na svoje liste ispisujemo vlastite postupke i ocjenjujemo ih.. Mislimo da usavrsavanje samoga sebe moze izdici iznad kozmickog kaosa..
Prije dva dana sam kupila indijanski filter za snove..Nisam mogla ni zamisliti da mi nece ni trebati..Vrata izmedju sna i jave su sirom otvorena i sve postaje jedna soba..fiksne ideje se istovremeno radaju i zamiru u mracnim coskovima do kojih jos nikad ne dokucih..Puzem po vlaznom, naboranom podu i svaka bora mi se cini kao novi prag, nova soba, novi film..Ideje se roje i zuje kao pcele, tek pokoja bocne svojim vrskom ili krajem ili pak prhne krilcima pored uha..nestane, kao da je nikad ni bilo nije..Ako mi prahne da krenem za njom u potjeru, stici cu je ja - obmanjujem sebe..Pustam ih da se smucaju po mom svijetu, da me razbjesne, histericno nasmiju i razbuktaju moj bijes...Brine me hoce li se one ipak smiriti, smanjiti svoju nastranost i pronaci mir..Iako je uvijek izgledalo mirno, bas kao i sad, znala sam da je sve to privid..Neobicno i jako ih volim i ako ih ne mogu uhvatiti i dodirnuti, onda ih moram i zelim otjerati, jer zbog njih sam zaslijepljena..bas kao krilati Amor na slikama..Prije mi se cinilo pogresno ostati ovdje, a sada je otici..Dovoljno sam zbunjena i bez zadrzavalja snova i vizija..Ipak cu ostati ovdje jos malo, ako se koja slucajno zainati i odluci vratiti..Eh, cudni li su ovi periodi nespavanja, ali ne i snovidjenja/morovidjenja..i jos dalje i nejasnije..Dok svi moji spavaju i koriste noc za odmor, mene noc koristi za (ne)milosrdno uznemiravanje..To iskoistavanje je pocelo davno na jedan neobican nacin..noc to zna..uvijek je tu da me podsjeti kada zaboravim..Ali ne namjeravam vam se zaliti.. psihodeliricni efekti na prirodnoj bazi znaju obojiti mrtvackim blijedilom moje lice, a i seljacko zdravim rumenilom..Treba preorati na ovoj mjesecini jos puno brazda..ako se budu dale..ali dobro, bit ce jos noci..mislit cu o tome sutra.. 
Pomicanje natrag i naprijed u magli od sjecanja. Stojim,a slike se nizu..zanosim se ovog trenutka, dana, noci, mjeseca, godine, ovoga zivota..Proslo je bezbroj trenutaka, oko 3285 dana i noci, 108 mjeseci, 9 godina od zadnjeg susreta sa mojim rodicama, sestrama..Vidim nas na obali Trebisnjice, stojimo u plicaku i pazimo da ne napravimo ni najmanji sum od vode..nestrpljivo iscekujemo rakove, a kada se pojave bojazljivo ih hvatamo za ledja i vristeci kroz smijeh ubrzamo korak do zelene obale..Negdje tik pred sumrak bi ih znali vec ispeci i mljackati ukusne repice..Normella i ja bi svakodnevno odlazile medju zidine Begove dzamije, tamo gdje su mirisale lipe..sakrivene od ostatka svijeta mastale bi o tome sta cemo biti kad porastemo, o mjestima i ljudima koji samo nas cekaju..U stankama bi otpijale caj ili kafu iz crveno-zutih plasticnih djecijih soljica..imitirale bi savrsene majke, a modificirale postojece..Pored nas su obavezno stajala djecija kolica iz kojih bi virilo cupavo stvorenje..To smo bile mi, to su bila nasa djeca..Sada prvi put gledam Nomu sa svoje dvije male vanzemaljke: Isabellom i Sarom..Prelijepe su..sve tri..Ovo vise nije vjezba, nije igra..bar ne njena..Ja jos ne mogu da prestanem trljati oci od ove slike, jos uvijek nekako zivim u onom djetinjem snu i ne znam sta da radim sama sa sobom..Melankolija..mmmmm..nevezane misli..mmmm..uvijek su mi lezale, ali u ovom jesenjskom ambijentu su poprimile novu dimenziju..neku prelijepu..
Ljeto
Postoji jedna prirodna sila, zvana jugovina, koja zna dan pretvoriti u čisti "crnjak" ili "crvenjak". Pod njenim utjecajem ljudi se osjećaju poput zarobljenih životinja samoubica. Ovo vrijeme prolazi kroz svaku našu poru, a mi ne možemo ništa promijeniti. Možemo se samo prilagoditi i sprijateljiti sa ovom normalnom vrstom "šizofrenije". Nemir je poprimio ogromne razmjere kod mene. Cheers!!! 
Autobiografski filmovi, knjige i elektronske blogoispovjedaonice su poput striptiza. Uspjeh, posjećenost i zabava do zore je zajamčena. Lagano skidamo komad po komad odjeće njišući se u ritmu svoje muzike raspoloženja. Publika je važan sastojak koji ponekad provokativno zviždi na našu ogoljenost s ciljem da ohrabri ili obeshrabri, bocka ili smiruje svojim glasnim komentarima, poslije performansa želi stupiti u kontakt, razgovarati, dijeliti iskustva, iskreno se diviti, razočarati, nasmijavati, rastuživati, osvješćivati..Neki primjerci su toliko lijepi i supertragično/superkomično zamrzavaju svoje velike čarobne momente da ih publika naprosto fokusira hop-stop, obožava i s nestrpljenjem iščekuje svaki njihov nastup. Meni su najdraži oni koji se nikada ne žele do kraja skinuti, ali i oni koji skidaju kožu sa sebe. Oni i suptilno i provokativno zaraze svojom životnom filozofskom maštom i automatski ulaze u trodimenzionalnu stvarnost. Njih se može vidjeti, osjetiti i sanjati. 
Možda ga njegovo vrijeme provedeno sa bombama i mecima umjesto petardi u djetinjstvu odvaja od mog svijeta, od našeg svijeta..ili jer je prerano ostao bez oca..milion možda još stoji negdje u zraku.. Želim da se moj prijatelj vrati sebi, da deaktivira svoje minsko polje, da zakorači u svoj svijet bez straha i onda da nepažljivo uđe u moj svijet..baš onako kako ja hodam po njegovom minskom polju..On se boji čuti neke stvari koje su istinite, tada najčešće zna staviti točku na diskusiju..Ponekad zbog toga ne dovršavam rečenice i ne govorim svoje misli..ponekad ubijam dijete koje živi u meni..samo ponekad..
